.:Italiano Italien Introduzione:.   .:Francese Français Introduction:.   .:Sloveno  SlovèneUvodna:.
   
  Uvodna rijeå Renza de’Vidovicha
 


Sunčane i mediteranske boje dalmatinskih umjetnika koji u Italiji nastavljaju tradiciju inspiriranu Civilizacijom ulja i vina

Već dulje vremena nisam poklonik žestokih polemika koje više od jednoga stoljeća suprotstavljaju talijanske kritičare umjetnosti i intelektualce s njihovim hrvatskim, srpskim, crnogorskim, bosanskim i slovenskim kolegama, i u kojima se ne uspijeva pronaći nijedna dogovorna točka koja bi omogućila utvrđivanje nacionalne pripadnosti umjetnika i književnika koji su od antike do danas djelovali u Dalmaciji i na drugim područjima istočnoga Jadrana. Dijelom i stoga što imam utisak da ova polemika izvire iz diskutabilne pretpostavke da nikada nije uistinu postojala «dalmatinska nacija», zbog čega neki umjetnik, čak i iz starijega razdoblja, biva uvršten u jednu od dviju velikih kultura koje hegemoniziraju današnju umjetnost Dalmacije – jer ih se nije moglo ili ih se nije željelo nazvati, jednostavno, Dalmatincima.


Slavenski intelektualci i kritičari, poglavito oni uvjetovani dunavskom i mitteleuropskom školom mišljenja, privilegiraju – kako bi utvrdili nacionalnost nekoga umjetnika – njegovu etničku pripadnost i drže, dakle, kako mogu kvalificirati kao Hrvate, prije no Srbe, Crnogorce, Bosance i Slovence, one koji imaju obitelj slavenskoga podrijetla, pri čemu taj čimbenik biva izveden iz samoga prezimena umjetnika (koji zanemaruje žensku liniju majki i baka, a koji nije samo genetski već je od primarne važnosti za kulturno oblikovanje djece), slijedeći tako germansku i slavensku plemensku distinkciju koja seže još u staru podunavsku civilizaciju piva i loja. Veći dio germanskih i slavenskih znanstvenika sistematski ignoriraju i postojanje «dinarske» ili «ilirske» rase, u potpunosti različite od njih, a kojoj osim dalmatinskih populacija pripadaju Histri, Veneti kao i ostali narodi jadranske Italije, sve do puljiških Japiga, braće zadarskih Japoda.


Poradi kroničarske jasnoće, precizirat ćemo da je sukob između dviju škola mišljenja bio zaoštren zahvaljujući nedavnim hrvatskih katalozima, po mnogočemu izvrsnim i vrijednim, gdje se dolazi do prilično jedinstvenih pojednostavljivanja kako bi se u hrvatsku umjetnost ubrojila mahom sva djela koja se nalaze na prostoru današnje Republike Hrvatske, uključujući i ilirsko-rimske spomenike koji više stoljeća prethode slavenskome naseljavanju istočnojadranske obale, kao i one venetske.  
Čini mi se da ovaj pokus ne bi baš mogao naići na odobravanje međunarodne umjetničke zajednice, jer bi tako - na primjer - arapskima postale čak i egipatske piramide stoga što se nalaze na nacionalnom teritoriju današnje Arapske Republike Egipta. Ukratko, otvorila bi se tako nezamisliva prepirka svjetskih razmjera.


S druge strane, talijanski intelektualci naginju smatrati svojima sve umjetnike koji se ubrajaju u plastično-figurativne i literarne tradicije talijanske škole, pri čemu ih u potpunosti ih ne zanima etnička i rasna pripadnost umjetnika, slijedeći i sami na taj način jednu tradiciju koja izvire iz prapovijesne mediteranske civilizacije ulja i vina što je imala izrazit utjecaj na ilirsko rimsku-kulturu.


U talijansko-hrvatskoj polemici suprotstavljaju se, dakle, nehomogeni elementi koji se ne mogu međusobno uspoređivati. Posebice je to razvidno u vrlo brojnim slučajevima umjetnika koji pripadaju slavenskom etnosu (no u ovim se okolnostima koriste odlučniji izrazi poput krvi, rase, etnije, izvornoga plemena, itd.!) koji su pak prihvativši talijanski jezik te slijedeći umjetničke i književne škole druge jadranske obale izabrali pripadnost talijanskoj kulturi.  Nije rijedak niti slučaj suprotan od navedenoga. Slijedi da su obje štovane škole mišljenja, usporedne u problematici «nacije», dijelom u pravu, pod uvjetom pak da se vodi računa o njihovim različitim polazišnim toškama.

No takvo solomonsko rješenje ne vodi nikuda, jer je ipak nužno pronaći zajednički kriterij koji bi bio kadar omogućiti razlikovanje nacionalnosti – pri čemu nije važno radi li se o umjetnku ili o bilo kojoj drugoj osobi – koje pak u Dalmaciji mogu biti prilično šarolike: talijanska, hrvatska, srpska, albanska, i iznenađenje nad iznenađenjima, dalmatinska. Nije ovo mjesto za raspravu o Dalmatinskoj naciji, entitet drag i Niccolòu Tommaseu, a koji je nedavno bio prihvaćen i na stranicama dnevnika Corriere della Sera, kada su antički i suvremeni pape bili popisani prema nacionalnostima, te su kao Dalmatinci bili navedeni pape San Caio, i Giovanni IV, a ne kao Iliri ili Talijani, a ponajmanje kao Slaveni, dijelom i zbog toga što su živjeli u razdoblju koje je prethodilo pojavljivanju slavenskih plemena u Dalmaciji.

Ne mogu, pak, zaobići činjenicu da  Zadranin Oddone Talpo smatra kako dalmatinska nacija seže u 461. godinu poslije Krista, u vrijeme Marcellina, prvoga kralja dalmatinskog kraljevstva koje kao autonomna cjelina prestaje postojati 1918. godine s raspadom Austro-ugarskoga carstva. Niti bi trebalo potcijeniti dalmatinskoga znanstvenika Alda Dura, direktora Talijanske enciklopedije, koji je u temelje dalmatinske kulture smjestio dalmatski, izvorni jezik toga podneblja, a kojeg je u današnje vrijeme apsorbirao jezik Veneta, niti pak Splićanina Enza Betizzu koji je u svojim romanima smještenima u rodni kraj ocrtao izvorne dalmatinske značajke.


Ostavljajući otvorenim pitanje pripadnosti dalmatinkoj naciji talijanskih ili slavenskih autora u Dalmaciji, koji pak imaju izrazite zajedničke osobitosti u izboru boja kao i u «jadranskome» stilu, Zaklada Rustia Traine iskušala je jedan novi pristup i prihvatila sustav smještanja umjetnika u onu nacionalnu pripadnost koju su sami odabrali i čijim se potomcima osjećaju, privilegirajući tako osjećajničimbenik nad svim ostalim objektivnim i umjetničkim procjenama koje djeluju u prilog jedne od dviju antitetičkih škola. Nacionalni izbor – po našem mišljenju – činjenica je koja je, prije nego što bi bila intelektualno ili obiteljsko svojstvo, uvjetovana osjećajem ljubavi, sličnom onome između muškarca i žene koje se, na područjima gdje jedna pored druge živi više nacionalnosti i kultura, spontano rađa prema jednoj Domovini izabranoj na temelju obiteljskih tradicija, no ponekad i u suprotnosti s vlastitim etničkim podrijetlom.


Ne zanosimo se mišlju kako smo riješli problem, no vjerujemo da smo otvorili jednu korisnu raspravu koja je, rođena u Dalmaciji, vrlo brzo osuđena da se proširi po čitavoj Europskoj uniji, ako je istinito da se postupno odstranjuju političke strukture nacionalnih država te da sve veću primarnu vrijednost stječe pojam nacionalne kulture kao distinktivni element između naroda, i kojega je, posljedično, nužno bolje definirati -  također i stoga što se brzim premještanjima populacija stvara sve više sumnji glede identiteta pojedinaca, tj. oko pitanja koja su u prošlosti bila ograničena na mješovita područja.


Ne može pak doći do ikakve sumnje u svezi nacionalne pripadnosti šestorice velikih umjetnika, protagonista ove putujuće izložbe koja će biti inaugurirana u Rimu, u dvorani Sala del Primaticcio, a proslijedit će potom u Trst, Pariz, Split kao i u ostala središta  europske kulture, jer je ovdje riječ o osobama koje su odabrale ostaviti Dalmaciju kako bi utočište našle u Italiji. Obitelji Cralija i Lallicha koje su ostale u Dalmaciji nakon prvoga talijanskog progonstva što ga je isprovociralo Austro-ugarsko carstvo  i njegov mitteleuropski i podunavski weltanschauung  (Tullio Crali rođen je za vrijeme jednoga kratkog očevog poslovnog boravka u Igalu, mjestu u crnogorskoj Dalmaciji), ostavile su Split s drugim talijanskim progonom iz Dalmacije (1920.-1940.). Slikari Missoni, Raggi Karuz, Ziliotto i kipar Coen djeca su pak trećega talijanskog egzila koji se zbio nakon drugoga svjetskog rata. 


Zaslužuju, naprotiv, da budu objelodanjene sumnje s kojima smo se suočili kada smo razmatrali mogućnost da uvrstimo među talijanske umjetnike i kipara Ivana Rendića, rođenog u Imotskom, u jednoj obitelji podrijetlom iz Supetra na otoku Braču koji je sturdirao u Veneciji i Firenci, oženio se Talijankom te potom dugo vremena živio u Trstu, gdje je ostavio djela iznimne umjetničke vrijednosti. U skladu s «talijanskim» kriterijem moglo ga se, dakle, mirno smatrati Talijanom, a s obzirom na njegovu kulturu, poznavanje jezika i pripadnost umjetničkim školama Poluotoka.

U očekivanju da problem sazrije, ostavili smo po strani pripadnost umjetnika dalmatinskoj naciji koja bi u ovom i u drugim slučajevima bolje razriješila pitanje te smo držali kako bi ga ispravnije bilo smatrati hrvatskim umjetnikom u Dalmaciji, a na temelju čimbenika «osjećaja» koji je pak za kritičare umjetnosti obiju strana lišen ikakve vrijednosti, dok je za nas, naprotiv, presudan. Deducirali smo, naime, njegov osjećaj hrvatstva iz imenâ koja je pri krštenju nadjenuo svojoj djeci, nazvavši ih Velebit, Sava i Drina, što su imena jedne hrvatske planine i dviju hrvatskih rijeka. Činilo nam se, naime, kako spomenuti i drugi elementi ukazuju na njegovu sentimentalnu pripadnost hrvatskoj naciji te ga je Hrvatom – prema našem kriteriju – ispravno i pravedno smatrati.


Potrudili smo se zadržati apsolutno i precizno poštovanje različitih kultura koje u Dalmaciji egzistiraju, jer smatramo kako se trebaju ponovno uspostaviti stoljetni dobri odnosi između talijanske kulture i kulture Južnih Slavena koje je autonomna dalmatinska kultura mogla i može olakšati. Posebice se potiče interes kojega kulture ovih naroda imaju prema talijanskoj kulturi, viđenoj u perspektivi spasonosnoga i neophodnog čimbenika za preživljavanje njihovih nacionalnih i kulturalnih identiteta koje je potrebno izmaknuti valjku velikih europskih kultura što u vlastitoj DNA nose upisanu apsorpciju i eliminaciju manjih identiteta i nacionalnosti. Kao što se, dijelom, dogodilo i u slučaju dalmatinske nacije.


Potrebno je, na kraju, precizirati kako ovim katalogom koji je trojezičan kako bi bio razumljiv u gradovima koje ovu Izložbu ugošćuju, ponovo sebi zadajemo obećanje da ćemo snažno potcrtati istinu da bogata tradicija talijanskih umjetnika u Dalmaciji, od Laurane do Orsinija, od Schiavonea do stotine drugih, nastavlja cvasti i proizvoditi djela visoke umjetničke razine, unatoč traumi iskorjenjenosti iz rodne zemlje i tragedije Progonstva.

Predstavljeni umjetnici predstavljaju tek vrh ledenoga brijega brojne skupine vrijednih dalmatinskih slikara i kipara u izgnanstvu koje smo na ovome mjestu bili prisiljeni žrtvovati poradi limitiranosti raspoloživoga prostora kao i zbog organizacijskih zahtjeva.

 

U Trstu, rujan 2005.   

                                                                                         Predsjednik
                                                                                              On. Renzo de' Vidovich